Iz odlicne HR kolumne...
„Klub poricatelja virusa“ uglavnom čine muške „plačipičke“ i skupina „Mlad, zdrav i glup“
Koronavirusna pandemija je izrodila takozvani „Klub poricatelja virusa“. U ovoj su skupini, što je posebno zanimljivo, kategorija koja je posebno osjetljivi na teorije zavjere, ali i tvrdnje „kako ovo nije ništa više nego jača gripa“. Jučer u bilješci u kojoj su navedene stručne tvrdnje ruskih psihologa i neuropsihijatara i oni tvrde da je to posebno razumljivo za muškarce u dobi od 40 do 60 godina. Naime, ljudi stariji od 40 godina proživljavaju hormonsko restrukturiranje tijela i razina testosterona u muškaraca se snižava, što je ozbiljan faktor jer određuje samopouzdanje i emocionalnu stabilnost. Dakle, muškarci u toj dobi u pravilu postaju „plačipičke“. Dobro, dr. Jevgenij Fomin to nije rekao tako i kaže kako u muškaraca s padom testosteron nastaje takozvana depresivna trijada: „Nisam siguran u sebe, nisam siguran u ono što me okružuje i nisam siguran u svoju budućnost", tako da struka poznaje posljedičnu „ranjivost“ zbog ovog prirodnog procesa u muškaraca. Eto, sada znamo nešto više i zašto se poricanje kao eskapizam javlja i znatnom broju ovog dijela muške populacije. Oni postaju slabi, nesigurni i depresivni i psihološka obrana je poricanje očiglednog.
S druge strane imamo još jednu skupinu, mladi i jakih ljudi, gdje su svi zdravi kao konji. Oni ne traže objašnjenja u raznim teorijama zavjere, jer je to za njih „prekomplicirano“. Oni uglavnom tvrde: „Ma sve su to gluposti...!“, ili se pitaju. „Pa dobro gdje je problem?“ Otprilike kao američki predsjednik Donald Trump, koji je u kriznoj situaciji pokazao ne da nije dorastao voditi zemlju kao što su Sjedinjene Američke Države, već sa svojom šizofrenom, ali vrlo opasnom politikom ne bi smio voditi ni najmanju mjesnu zajednicu u Americi. I upravo ovih dana se Trump pokazao da je dostojan skupine poricatelja koronavirusa druge kategorije, ne one muškaraca koji su u životnoj dobi da gube muževnost, već onoj drugoj, nazovimo je „Mlad, zdrav i glup“.
Dakle, ta gospoda poricatelji vole mahati statistikama trenutne smrtnosti i kažu: „Pa to je mali broj, sve izgleda skromno, ništa, gotovo svakodnevna stvar“.
Pa više ljudi umre od automobilskih nesreća ili od raka, il od sezonske gripe, što nije točno, ali ovdje nije ni važno.
Pa dobro, ako su statistike i postoci smrtnosti tako „niski“, kojeg se vraga još priča o Domovinskom ratu u kojem je život izgubilo 15 970 ili 0,355% ukupne populacije s popisa od 1991. Tu hrvatski Srbi nisu uračunati, ali čak i ako njih pribrojimo, opet nećemo prijeći 0,5% izgubljene populacije. Dobro pročitajte, Da, govorimo o tri ili najviše pet desetinski postotka. Po spomenutoj perverznoj logici, koga bi trebalo biti briga, i zašto se oko toga još uvijek diže toliko buke.
Ili uzmimo primjer aktualnih „brojača kostiju“, koji će uskoro dobiti prostor u medijima. Narodna vojska Jugoslavija je 1944. po oslobođenju Srbije strijeljala oko 44 000 četnika, domaćih izdajnika i klasnih neprijatelja. Prema službenim podacima je nakon predaje kvislniga na Bleiburgu strijeljano oko 50 000 ustaša, 20 000 crnogorskih četnika i 10 000 slovenskih pripadnika „Bele garde“. Ako uzmemo u obzir da je Kraljevina Jugoslavija pred početak rata imala skoro 12 milijuna stanovnika, te 94 000 likvidiranih domaćih izdajnika u brojkama čine 0,784% populacije. Dakle, opet po istoj perverznoj logici, možemo reći kojeg vraga brojite tih nekoliko promila od ukupnog broja stanovnika, pri tom domaće izdajnike.
Možemo reći ni da Hitler nije kriv za Bog zna kakvu tragediju, jer je pre Drugi svjetski rat na svijetu živjelo nešto više od 2 milijarde ljudi, a 52 milijuna mrtvih čine „tek“ 2,364% svjetske populacije, a nisu svi stradali od njemačke ruke.