Tole je eden od komentarjev:
Moj skromni doprinos za bolje razumijevanje američke demokracije "Jedno je nezaobilazna istina; Libija je pod vodstvom Moamera el Gadafija “tiranina i luđaka”, kako ga prozivaju na zapadu (pa time i u našim guzičarskim pro-zapadnjačkim medijima), postala najbogatija afrička država potpuno samostalna i spremna da uvede novu monetu u trgovini sa naftom- islamski zlatni dinar i beskamatne kredite (čemu MMF neæe imati pristup). U Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit sa kamatom. Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili veoma poticajni. Ovim novcem, kojeg je Libija zaradila od nafte, Gadafi je marljivo kupovao i zlato. Koliko točno ima zlata u Libiji niko ne zna. MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 miliona unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko 6 milijardi dolara. I Libija ga najveæim dijelom čuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što to moraju ostale porobljene zemlje. Osnutkom islamskog zlatnog dinara, svi koji žele afričku naftu morali bi prvo kupiti ovaj novac. Što bi se tada dogodilo? Ne sumnjivo bi Gadafi preuzeo bankarski tron Rothschildima. Tako je Gadafi automatski prisvojio do sada veæ dva neprijatelja. To su SAD, koje su zadobile žestoki udar veæ samom idejom o stvaranju nove monete, jer time SAD više ne bi mogle kupovati naftu od afričkih zemalja špekulativnim novcem. Tu su i potom Rothschildi, koji su s svog bankarskog trona uvidjeli jakog konkurenta koji je veoma sposoban preuzeti njihov biznis. Isti je Gadafi Rothchildima veæ preuzeo Kinu koja je postala njegov strateški partner i veliko tržište. Moemer el Gadafi je veoma ubrzo ujedinio i sva plemena, posebno dvije velike libijske etničke grupe zbog kojih je Libija uvijek morala biti podijeljena na dva administrativna dijela. Gadafi je napravio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je napravio tako da je najveæi dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako što je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja cijena išla i preko 100 dolara... "