danes je dan ZMAGE...
- Ustvarjalec teme spanspan
- Začetni datum
I
Izbrisan uporabnik #488
Citat:
Uporabnik Fonzl pravi:
Kaj zdej praznujemo?
Konc vojne v Evropi al obletnico siren na ljubljanskem gradu?
Ti pa res ne znaš googlat!
Še iz nemških virov:
Dne 09.05.1945 je postala pravnomočna brezpogojna kapitulacija Wehrmachta na vseh frontah.
Ontopic: res čast vseh herojem, ki so osvobodili Evropo fašizma in nacizma. Res brez veze se je kregat okoli tega dneva gor ali dol. Jaz bi rekel, da je vojne konec takrat, ko te nasprotnik neha streljat in se ga razoroži (9. maj), kot pa takrat, ko reče, da to podpiše zgolj glavni okupirani glavni štab (8. maj).
probi guglat v angleščini... nauš verjel... cel nov svet se ti odpre..
v glavnem... cela evropa kot konec ww2 obeležuje dogodek, ki se je zgodil v Berlinu 8. maja zvečer.
vključno z rusi, sam njihov koledar je takrat kazal že deveti maj
no naš ni, naš koledar in ura sta kazala točn tolk kot v berlinu
bi blo vse v redu, če ne bi nekaterim ura še vedno kazala tolk kot v Moskvi (pred sedemdesetimi leti)
v glavnem... cela evropa kot konec ww2 obeležuje dogodek, ki se je zgodil v Berlinu 8. maja zvečer.
vključno z rusi, sam njihov koledar je takrat kazal že deveti maj
no naš ni, naš koledar in ura sta kazala točn tolk kot v berlinu
bi blo vse v redu, če ne bi nekaterim ura še vedno kazala tolk kot v Moskvi (pred sedemdesetimi leti)
Vem je so komunistične barabe napadle iz zasede nedolžne vojake in civiliste, ter kradli Korošcem živino.
Ampak teh se je pa rdeča banda bala kot hudič križa.
http://www.dnevno.hr/vijesti/h...usci-1-dio.html
http://www.dnevno.hr/vijesti/h...usci-1-dio.html
jest sprašujem tebe, kaj praznujemo
ker konc vojne pač cela evropa praznuje na dan, ko je nemčija kapitulirala
nekje je blo to 8. maja, nekje pač 9.
no pr nas je bil takrat 8. maj, praznujemo pa 9.
kaj pol praznujemo? streljanje se takrat defacto ni nehalo, vojne je bilo uradno konc en dan prej... kaj? ti mi povej?
neki kar je podpisal Löhr in je blo "vrlovažno"? al kaj?
ker konc vojne pač cela evropa praznuje na dan, ko je nemčija kapitulirala
nekje je blo to 8. maja, nekje pač 9.
no pr nas je bil takrat 8. maj, praznujemo pa 9.
kaj pol praznujemo? streljanje se takrat defacto ni nehalo, vojne je bilo uradno konc en dan prej... kaj? ti mi povej?
neki kar je podpisal Löhr in je blo "vrlovažno"? al kaj?
Citat s tvojega linka:
Domobranci in ustaši (NDH) so hoteli zbežati na Zahod in se predati Britancem, pa jim partizani niso pustili prehoda, ker so imeli *druge* načrte. Tu je šlo za začetek povojnih Jugo pobojev sonarodnjakov, ki nima veze s kapitulacijo Nemških sil.
To so tile, ne, ti svetnik?
Operation Trio Aftermath:
"After clearing the larger towns of the Birač region of Partisans and Chetniks, the Black Legion committed large-scale atrocities against Serbs and Jews in the region, including massacring about 890 people from Vlasenica after raping the women and girls.[32]"
http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Trio
Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besaroviæ, inače bliski prijatelj Dr Ante Paveliæa.
Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanoviæ, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanoviæ je uspio emigrirati, a doktor Sava Besaroviæ nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besaroviæ je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Paveliæ. Živio hrvatski narod!“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantiæ, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantiæ je shvatio da bi mogao biti lako uhvaæen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakoviæem - Roækom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantiæ se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakoviæa - Roæka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)
Srbin, general Ðuro Grujiæ, osoba od najveæeg Paveliæeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besaroviæ, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujiæ i ostali, 1945, 2298/45)
Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?
Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.
- General-pukovnik Fedor Dragojlov
Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeæi Srbi: general Jovan Iskriæ, general Mihajlo Lukiæ, general Miroslav Opačiæ, ustaški krilnik i general Dušan Palčiæ, general Milan Desoviæ, zrakoplovni general Ðuro Dragičeviæ, te zrakoplovni general Milan Uzelac.
- General Mihajlo Lukiæ
Zrakoplovni general Milan Uzelac
Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.
General Ðuro vitez Grujiæ osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.
Jovan Iskriæ je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.
Mihajlo Lukiæ je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.
Dušan Palčiæ je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.
Milan Desoviæ je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.
Zvonimir Strimakoviæ je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!
Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.
Ðuro Dragičeviæ je uspio pobjeæi i umro je u Austriji.
Fedor Dragojlov je uspio pobjeæi i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.
Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburiæa, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)
Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braæom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjeæaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, veæ čak i neki stariji Srbi koji žive u Australiji.
Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradoviæ, Srpkinju koja se valjda „dokazivala“ pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeæi grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.
Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasiæ, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe. Osim Vasiæa u Jasenovcu je goleme zločine napravila grupa srpskih Cigana (Roma) koje su ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Oni su se, međutim, nekako najprije izborili za pozicije grobara, a kasnije i egzekutaora, odnosno koljača. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Međutim, niti jedan od tih Cigana-pravoslavaca nije dočekao kraj rata. Ustaše su ih, kao neugodne svjedoke, sve pobile u aprilu 1945. godine.
Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanoviæ, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanoviæ je uspio emigrirati, a doktor Sava Besaroviæ nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besaroviæ je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Paveliæ. Živio hrvatski narod!“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantiæ, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantiæ je shvatio da bi mogao biti lako uhvaæen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakoviæem - Roækom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantiæ se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakoviæa - Roæka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)
Srbin, general Ðuro Grujiæ, osoba od najveæeg Paveliæeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besaroviæ, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujiæ i ostali, 1945, 2298/45)
Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?
Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.
- General-pukovnik Fedor Dragojlov
Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeæi Srbi: general Jovan Iskriæ, general Mihajlo Lukiæ, general Miroslav Opačiæ, ustaški krilnik i general Dušan Palčiæ, general Milan Desoviæ, zrakoplovni general Ðuro Dragičeviæ, te zrakoplovni general Milan Uzelac.
- General Mihajlo Lukiæ
Zrakoplovni general Milan Uzelac
Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.
General Ðuro vitez Grujiæ osuđen je u Beogradu na smnrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.
Jovan Iskriæ je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.
Mihajlo Lukiæ je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.
Dušan Palčiæ je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.
Milan Desoviæ je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.
Zvonimir Strimakoviæ je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!
Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.
Ðuro Dragičeviæ je uspio pobjeæi i umro je u Austriji.
Fedor Dragojlov je uspio pobjeæi i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.
Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburiæa, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)
Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braæom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjeæaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, veæ čak i neki stariji Srbi koji žive u Australiji.
Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradoviæ, Srpkinju koja se valjda „dokazivala“ pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeæi grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.
Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasiæ, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe. Osim Vasiæa u Jasenovcu je goleme zločine napravila grupa srpskih Cigana (Roma) koje su ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Oni su se, međutim, nekako najprije izborili za pozicije grobara, a kasnije i egzekutaora, odnosno koljača. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Međutim, niti jedan od tih Cigana-pravoslavaca nije dočekao kraj rata. Ustaše su ih, kao neugodne svjedoke, sve pobile u aprilu 1945. godine.