Skriti plani Svetovne banke in Mednarodnega denarnega sklada (IMF) TAJNI PLANOVI SVJETSKE BANKE I MEÐUNARODNOG MONETARNOG FONDA ( MMF)
mmf
Četiri (4) koraka do pakla
Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeæa Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke odlučio je 2002. godine, nakon suspenzije zbog prethodno javno izrečenog blagog neslaganja s američkim konceptom globalizacije, progovoriti kako megamoæne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju gospodarsku osnovicu te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta kojima "pomažu".
Te dvije moæne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:
• davanje novčane pomoæi (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta te
• promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.
Prema profesoru Stiglitzu njihov perfidno smišljen scenarij je sljedeæi:
• prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i političko stanje svake države-dužnika koja od njih zatraži financijsku pomoæ za svoj razvitak ili opstanak;
• nakon toga Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoæi" sadrži četiri obavezna koraka.
mmf1
I. Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeæa koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuæe itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeæa, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujuæi to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva.
Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.
"Možete vidjeti kako im se rašire oči na moguænost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeæa skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara." – kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajuæi tamošnjoj vladi bilo kakvu moguænost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.
II. Drugi korak – liberalizacija
mmf2
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omoguæuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveæi dio raspoloživog domaæeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.
Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom " krug vruæeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira veæ na prvi znak nadolazeæih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu " presušiti" za samo nekoliko tjedana, ili nekoliko dana.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveæa kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseæi 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešæe nema drugog izlaza, je predvidljiv." – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
III. Treæi korak – tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je veæ posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treæi korak – tako zvano > " tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaæe), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguæe ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši veæ ionako nizak životni standard veæ gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u veæ dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema veæ dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
IV. Četvrti korak – MMF- ov prosvjed
mmf3
Tim prosvjedom je zemlja - žrtva doslovce bačena " na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošæu isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava " vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski " kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog poveæanja cijene "vode" nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeæa.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u moguænosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.
Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljeæima u Treæem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoæne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.
Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:
• da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;
• da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju-dužnika!
Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu? "Da – kaže profesor Stiglitz- Bocvana i Somalija!" Kako im je to pošlo za rukom? "Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kuæ i(Go home !)" – odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.
Ako su to moænim predstavnicima svjetskog kapitala mogle prije nekoliko godina otvoreno reæi Bocvana i Somalija, dvije relativno malene ali ponosite afričke države, zar to isto ne bi mogla uraditi veæ dobrano prezadužena Hrvatska prije nego za to bude (pre)kasno ? Vir novi-svjetski-poredak.com
mmf
Četiri (4) koraka do pakla
Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeæa Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke odlučio je 2002. godine, nakon suspenzije zbog prethodno javno izrečenog blagog neslaganja s američkim konceptom globalizacije, progovoriti kako megamoæne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju gospodarsku osnovicu te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta kojima "pomažu".
Te dvije moæne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:
• davanje novčane pomoæi (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta te
• promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.
Prema profesoru Stiglitzu njihov perfidno smišljen scenarij je sljedeæi:
• prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i političko stanje svake države-dužnika koja od njih zatraži financijsku pomoæ za svoj razvitak ili opstanak;
• nakon toga Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoæi" sadrži četiri obavezna koraka.
mmf1
I. Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeæa koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuæe itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeæa, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujuæi to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva.
Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.
"Možete vidjeti kako im se rašire oči na moguænost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeæa skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara." – kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajuæi tamošnjoj vladi bilo kakvu moguænost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.
II. Drugi korak – liberalizacija
mmf2
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omoguæuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveæi dio raspoloživog domaæeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.
Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom " krug vruæeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira veæ na prvi znak nadolazeæih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu " presušiti" za samo nekoliko tjedana, ili nekoliko dana.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveæa kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseæi 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešæe nema drugog izlaza, je predvidljiv." – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
III. Treæi korak – tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je veæ posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treæi korak – tako zvano > " tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaæe), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguæe ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši veæ ionako nizak životni standard veæ gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u veæ dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema veæ dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
IV. Četvrti korak – MMF- ov prosvjed
mmf3
Tim prosvjedom je zemlja - žrtva doslovce bačena " na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošæu isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava " vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski " kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog poveæanja cijene "vode" nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeæa.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u moguænosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.
Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljeæima u Treæem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoæne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.
Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:
• da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;
• da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju-dužnika!
Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu? "Da – kaže profesor Stiglitz- Bocvana i Somalija!" Kako im je to pošlo za rukom? "Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kuæ i(Go home !)" – odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.
Ako su to moænim predstavnicima svjetskog kapitala mogle prije nekoliko godina otvoreno reæi Bocvana i Somalija, dvije relativno malene ali ponosite afričke države, zar to isto ne bi mogla uraditi veæ dobrano prezadužena Hrvatska prije nego za to bude (pre)kasno ? Vir novi-svjetski-poredak.com
